Gledaj slobodno

Senad Pećanin: Dramatične posljedice planirane kriminalizacije klevete u RS

Navedenim prijedlogom krivičnog normiranja klevete čini se ogroman korak unazad

Najava predsjednika Republike Srpske (RS) Milorada Dodika o situiranju klevete u Krivični zakonik RS ima potencijal da dokrajči ionako krkhe medije, te da uguši profesionalno novinarstvo i slobodu govora, ne samo u RS, nego u cijeloj Bosni i Hercegovini (BiH).

Alarmi novinarskih i medijskih zajednica u BiH, jasna neslaganja i osude namjere vlasti ovog bh. entiteta koja dolaze iz Evropske unije (EU), Vijeća Evrope (VE), Sjedinjenih Američkih Država (SAD), drugih zapadnih ambasada u Sarajevu, međunarodnih novinarskih organizacija poput “Reportera bez granica”, su razumljiva, ali i nedovoljna.

Predloženim izmjenama BiH se svrstava u grupu zemalja koju čine Rusija, Turska, Iran, Bjelorusija, Mađarska i Kina, a koje upravo odnosom prema novinarskim pravima i slobodama čuvaju autoritarni karakter vlasti.

RS je u poređenju sa Federacijom BiH (FBiH) bila naprednija kada je u pitanju dekriminalizacija klevete: Narodna skupština je još 2001. godine dekriminalizovala klevetu usvajanjem Zakona o zaštiti od klevete, dok je u FBiH to učinjeno nametanjem odluke Visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, godinu dana kasnije, nakon čega je i Federalni parlament usvojio praktično identičan zakon.

Međutim, navedenim prijedlogom krivičnog normiranja klevete čini se ogroman korak unazad koji će efikasno zaštiti, prije svega, nosioce najviših državnih i političkih funkcija od kritike novinara i medija, ali i građana koji se usude na kritiku i u nejavnom prostoru. Teško je u jednom novinarskom tekstu detaljno analizirati sve pravne nelogičnosti navedenog prijedloga, ali je moguće ukazati na dramatične posljedice njegove primjene.

Prije svega, za razliku od postupka za klevetu normiranu Zakonom o zaštiti od klevete, navedenim prijedlogom izmjena Krivičnog zakonika RS kleveta se normira kao krivično djelo. To znači da se postojanje klevete utvrđuje u krivičnom, a ne parničnom, građanskom postupku. Ključna razlika između ova dva postupka je što se krivični postupak može pokrenuti i sprovesti samo po zahtjevu tužioca. To implicira puno posljedica, od kojih ovom prilikom valja ukazati na nekoliko:

  • svi resursi države – materijalni, institucionalni (državni organi, institucije, policija, obavještajna služba i slično) su na raspolaganju tužilaštvu, za razliku od parničnog postupka u kojem postoji ravnopravnost parničnih stranaka (tužitelja i tuženog);
  • tužilaštvo u krivičnom postupku, za razliku od tužitelja u parničnom postupku, raspolaže mogućnošću zahtjeva za određivanje pritvora optuženom;
  • u slučaju osuđujuće presude u krivičnom postupku o izvršenju sankcije (novčane, zatvorske) se po službenoj dužnosti brine sud (‘država’), za razliku od presude u parničnom postupku u kojem se o istom stara oštećeni tužilac;
  • u slučaju finansijske nemogućnosti plaćanja novčane kazne u krivičnom postupku, za razliku od parničnog, osuđenog za klevetu čeka zatvor.

I postojeći Zakon o zaštiti od klevete je u nepovoljan procesni položaj stavio tuženog: tužba zbog klevete predstavlja izuzetak u parničnom postupku zbog toga što teret dokazivanja pada na tuženog, a ne na tužioca, što je pravilo. Iako postoje opravdani razlozi za ovakav princip, nesumnjivo je da on predstavlja otežavajuću okolnost.

S obzirom na evidentnu političku kontrolu pravosuđa (uključujući i tužilaštvo), posebno je zabrinjavajuća mogućnost zloupotrebe Zakona o krivičnom postupku kojom se novinaru ili licu osumnjičenom ili optuženom za klevetu može izreći mjera pritvora do donošenja pravosnažne presude (pod krinkom mogućnosti za ponavljanje krivičnog djela, osiguranja prisustva optuženog, uznemirenja javnosti…). Osim toga, za razliku od parničnog postupka, u nemogućnosti plaćanja, novčana može biti zamijenjena zatvorskom kaznom licu osuđenom za klevetu ili povredu časti i ugleda.

Za slobodu govora ne manje prijeteće su i odredbe navedenog prijedloga koje određuju visinu novčanih kazni. Vlada RS, odnosno Milorad Dodik kao inicijator prijedloga, predviđaju mogućnost izricanja novčanih kazni i do 120.000 konvertibilnih maraka (KM). Već i površna analiza materijalnog stanja medija, novinara, ali i prosječnih građana koji se lako mogu naći u poziciji osuđenih, nedvosmisleno ukazuje na drakonski karakter predviđenih novčanih sankcija. Očito je predlagač zakona ovim htio, a to će bez sumnje i postići ukoliko prijedlog bude usvojen, ugušiti i slobodu govora pod krinkom generalne prevencije sada i krivično normirane klevete.

U svim dosadašnjim analizama situiranja klevete u Krivični zakonik RS ispušta se iz vida jedna važna činjenica: iako se radi o krivičnom zakonu jednog bosanskohercegovačkog entiteta, pod udarom ovog zakona mogu se naći i novinari i građani u cijeloj BiH, pa čak i stranci, a sve u skladu sa postojećim Zakonom o krivičnom postupku RS. Ovo posebno, ima li se u vidu mogućnost tzv. “izberive” nadležnosti suda (po mjestu izvršenja klevete ili po mjestu nastupanja posljedica klevete). Na ovu mogućnost, ali i na realnost njene zloupotrebe, upozorava član 27. Zakona o krivičnom postupku RS:

“Ako nije poznato mjesto izvršenja krivičnog djela ni prebivalište ili boravište osumnjičenog, odnosno optuženog ili se oba mjesta nalaze van teritorije RS, nadležan je sud na čijem se području osumnjičeni, odnosno optuženi uhvati ili se sam prijavi”.

Osim krivičnog normiranja klevete, neograničenu mogućnost zloupotrebe u gušenju slobode govora pružaju i predložene izmjene Krivičnog zakonika RS kojima se normiraju “krivična djela protiv časti i ugleda”. Iako je kompletan koncept pristupa normiranju ovih krivičnih djela neodrživ, posebno je to u dijelu koji se odnosi na normiranje krivičnog djela “Iznošenje ličnih i porodičnih prilika”. U prvom stavu ovog člana navodi se da “ko iznosi ili pronosi štogod iz ličnog ili porodičnog života nekog lica” može se kazniti novčanom kaznom od 25.000 pa sve do 120.000 KM.

Mnogobrojne analize ukazuju da je upravo ovakva formulacija navedenog člana bio prevashodni interes Milorada Dodika. Slikovito je to opisao opozicioni poslanik Narodne Skupštine Republike Srpske (NSRS) Nebojša Vukanović: “Hipotetički, ako u budućnosti kažete da je Igor Dodik konsultant i savjetnik u ‘Prointeru’, a ‘Prointer’ je dobio 200 miliona ugovora sa državnim preduzećima i institucijama, ili da je Gorica Dodik preko ugostiteljskog servisa ‘Agape’ dobila 300.000 maraka iz budžeta, oni mogu reći da su se mnogo potresli. Ako nemaš da platiš 120.000 KM ideš u zatvor”.

Sve i da navedeni zakonski prijedlozi nisu u drastičnoj suprotnosti sa ključnim međunarodnim konvencijama o zaštiti slobode govora kao temeljnim ljudskim pravom, a time i Ustavom Bosne i Hercegovine, praksa sudova u RS u kojima je akter njihov predlagač Milorad Dodik upućuje na zaključak da se radi, kako je to napisao novinar Senad Avdić – “linču nad slobodnom riječju i grobnicom za rijetke nezavisne medije”. On dodaje: “Kada se govori o RS, dosadašnja pravosudna praksa pokazuje da Milorad Dodik nije izgubio nijedan spor kojeg je vodio protiv novinara i medija.

Istovremeno, Dodik nije proglašen krivim ni po jednoj tužbi koja je za uvredu i klevetu podnesena protiv njega. Prije nekog vremena tužila ga je analitičarka Tanja Topić nakon što ju je Dodik nazvao njemačkim agentom i kvislingom. Sud u Banjaluci je odbacio njenu tužbu, presuđujući da je on samo iznio svoje mišljenje i vrijednosni stav o Tanji Topić, a ne klevetu ili uvredu”.

U kontekstu cilja gušenja slobode govora treba posmatrati i Dodikovu najavu zakonskog imenovanja svih nevladinih organizacija čiji rad pomažu i podržavaju strane vlade ili međunarodne organizacije “stranim agentima”. Radi se o dokazu više da Milorad Dodik sve teže podnosi sve ozbiljnije indicije i tvrdnje koji se iznose u javnosti o bahatoj zloupotrebi svojih političkih i državnih funkcija, te njegovom, i sukobu sa zakonom članova njegove porodice. Razmjere i brutalnost njegovog osobnog odnosa prema slobodi govora, medijima i kritičarima (“spodobama” kako je nedavno nazvao novinare) koje namjerava pretočiti u zakone, svjedoče da se Milorad Dodik nalazi u fazi u kojoj je ruski predsjednik Vladimir Putin, a u kojoj je bio svojevremeno i predsjednik Srbije Slobodan Milošević. Neizvjesno je samo da li će Dodik završiti u zatvoru kao Milošević, ili će prethodno zemlju uvesti u rat, kao Putin.

Zato ne treba da čudi što se u posljednjem, ovogodišnjem Izvještaju o stanju sloboda u svijetu uglednog Freedom Housea BiH već nalazi na posljednjem mjestu među svim državama Zapadnog Balkana. Problem je što to Miloradu Dodiku očito i jeste cilj, koji će u potpunosti biti ostvaren ukoliko njegovi navedeni zahtjevi budu pretočeni u zakone.

Media.ba: Senad Pećanin

Komentari

Budite prvi koji će komentarisati ovaj članak.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Idi na VRH