Gledaj slobodno

Manje kazne, isti problemi – kleveta kao krivično djelo

BANJALUKA – Pred Narodnom skupštinom Republike Srpske (NSRS) sutra, 18. jula, naći će se Prijedlog zakona kojim se namjerava kriminalizovati kleveta i time dodatno zakonski ograničiti sloboda izražavanja u Republici Srpskoj (RS).

BANJALUKA – Pred Narodnom skupštinom Republike Srpske (NSRS) sutra, 18. jula, naći će se Prijedlog zakona kojim se namjerava kriminalizovati kleveta i time dodatno zakonski ograničiti sloboda izražavanja u Republici Srpskoj (RS)

NSRS je još ranije usvojila Nacrt zakona kojim se u Krivični zakonik ugrađuju odredbe o kleveti, uvredi i iznošenju ličnih i porodičnih prilika kroz zakonsku glavu kojom se propisuju krivična djela o zaštiti časti i ugleda.

Nakon usvajanja Nacrta zakona, održane su četiri javne rasprave povodom ovog Nacrta i to u Banjoj Luci, Istočnom Sarajevu, Bijeljini i Trebinju. Dok su predstavnici Ministarstva pravde RS insistirali na tome da su ovakve promjene neophodne, ne obrazlažući zbog čega je to zaista tako, osim ponavljanja floskula i opštih mjesta bez pravnog i logičkog pokrića, glavna poruka građana koji su prisustvovali raspravama bila je: povucite sporne članove!

U NSRS redovan put za usvajanje zakona se odvija kroz više faza. Prva je ona gdje se raspravlja o nacrtu nekog zakona, onda se organizuju eventualne javne ili stručne rasprave i na kraju se raspravlja o prijedlogu zakona. Ukoliko se usvoji prijedlog zakona, zakon se dostavlja Vijeću naroda RS da odluči o pitanju vitalnog interesa, a onda ide na proglašenje Predsjedniku i objavu u Službenom glasniku RS. Ovo znači da smo praktično došli na korak do usvajanja izmjena i dopuna KZRS.

Razlike između Nacrta i Prijedloga zakona

Prijedlog zakona koji dolazi pred narodne poslanike nije identičan Nacrtu, kada su u pitanju kleveta, uvreda i iznošenje ličnih i porodičnih prilika.

Djelimično su prihvaćene primjedbe date od strane medija, nevladinih organizacija, pravnika, aktivista, ali i međunarodnih organizacija, da se iz Nacrta zakona briše uvreda kao krivično djelo, te kažnjavanje za uvredu ostaje u sferi prekršaja kroz Zakon o javnom redu i miru.

Takođe, visina zaprijećene kazne kod krivičnih djela klevete i iznošenje ličnih i porodičnih prilika je prilično smanjena.

Naime, kada je u pitanju kleveta, u tekstu Nacrta stajalo je da će onaj „ko o drugom iznosi ili pronosi nešto neistinito što može škoditi njegovoj časti ili ugledu, znajući da je to što iznosi ili pronosi neistina”, biti kažnjen novčanom kaznom od 8.000 do 30.000 KM. U Prijedlogu ova kazna sada može da bude od 1.000 do 3.000 KM.

Ko ovo djelo učini putem štampe, radija, televizije ili putem društvenih mreža, na javnom skupu ili na drugi način, zbog čega je ono postalo dostupno većem broju lica predviđena kazna u Nacrtu bila je 15.000 do 80.000 KM, koja je u Prijedlogu smanjena na 2.000 do 5.000 KM, a umjesto sintagme „društvenih mreža” stavljene su riječi „kompjuterske mreže ili drugi vidovi komunikacije”.

Na kraju, „ako je ono što se iznosi ili pronosi dovelo ili moglo dovesti do teških posljedica za oštećenog”, Nacrtom je bila predviđena kazna od 20.000 do 100.000 KM, dok je u Prijedlogu ta kazna redukovana na 3.000 do 6.000 KM.

Kada je u pitanju krivično djelo „Iznošenje ličnih i porodičnih prilika”, ono je pored promjene u kaznama doživjelo i jednu suštinsku izmjenu.

Naime, u Nacrtu je bilo predviđeno da će onaj „ko iznosi ili pronosi štogod iz ličnog ili porodičnog života nekog lica što može škoditi njegovoj časti ili ugledu”, biti kažnjen novčanom kaznom od 10.000 do 40.000 KM. Sada je ova kazna smanjena na 1.000 do 3.000 KM. Međutim, u ovakvu formulaciju su u Prijedlogu dodate i riječi „a što nije, niti može predstavljati činjenice koje su od opravdanog interesa”, koje predstavljaju situaciju u kojoj neće biti krivične odgovornosti.

Kada je u pitanju javno činjenje ovog djela na način da je ono postalo dostupno većem broju lica predviđena je kazna od 2.000 do 5.000 KM. Odredba u Nacrtu je kaznu postavljala na iznose od 20.000 do 100.000 KM.

Ako je ono što se iznosi ili pronosi dovelo ili moglo dovesti do teških posljedica za oštećenog, učinilac će se sada moći kazniti novčanom kaznom od 3.000 do 6.000 KM, za razliku od ranije predviđenih novčanih kazni od 25.000 do 120.000 KM. Naravno, ako ovakav Prijedlog dobije dovoljan broj poslaničkih glasova.

Ostao je i veoma problematičan dio u ovom članu koji kaže da se istinitost ili neistinitost onog što se iznosi ili pronosi iz ličnog ili porodičnog života nekog lica ne dokazuje. U Nacrtu zakona se u ovom dijelu upućivalo na član koji je definisao isključenje protivpravnosti kod krivičnih djela protiv časti i ugleda, dok kod Prijedloga zakona ovog upućivanja nema.

Spis, portret, snimak i njihovo objavljivanje

Pored kriminalizacije klevete i iznošenja ličnih i porodičnih prilika za novinare i ostale građane veoma značajan može biti član kojim se reguliše neovlašteno objavljivanje i prikazivanje tuđeg spisa, portreta i snimka.

Do sada je u Krivičnom zakoniku RS bilo propisano „neovlašteno fotografisanje” koje je činio onaj ko neovlašteno sačini fotografski, filmski ili drugi snimak nekog lica ili njegovih prostorija bez njegove saglasnosti, povređujući time posebno njegovu privatnost, ili ko takav snimak preda ili pokazuje trećem licu ili mu na neki drugi način omogući da se s njim upozna, i zbog toga može da dobije novčanu kaznu ili kaznu zatvora do jedne godine.

Međutim, u Nacrtu i Prijedlogu zakona srećemo i novo krivično djelo „neovlašteno objavljivanje i prikazivanje tuđeg spisa, portreta i snimka”. Naime, onaj ko objavi ili prikaže spis, portret, fotografiju, video-zapis, film ili fonogram ličnog karaktera, bez pristanka lica koje je spis sastavilo ili na koga se spis odnosi, odnosno bez pristanka lica koje je prikazano na portretu, fotografiji, video-zapisu ili filmu ili čiji je glas snimljen na fonogramu ili bez pristanka drugog lica čiji se pristanak po zakonu traži, a takvo objavljivanje ili prikazivanje je imalo ili moglo da ima štetne posljedice po lični život tog lica, može da dobije novčanu kaznu ili kaznu zatvora do dvije godine.

Ako se ovo djelo učini prema članu porodice ili porodične zajednice ili prema nekom drugom licu u namjeri nanošenja štete ugledu tog lica, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine. A ukoliko usljed ovog djela bude teže narušeno zdravlje lica čiji je spis, portret ili snimak objavljen, učinilac može da dobije kaznu zatvora od jedne do pet godina, a ako je to dovelo do smrtne posljedice, učinilac će se kazniti zatvorom od dvije do deset godina.

Potreba za propisivanjem ovog krivičnog djela se javila, prema obrazloženju Prijedloga, nakon tragičnog događaja samoubistva mladića zbog objavljivanja snimka i ismijavanja na društvenim mrežama, koji se dogodio krajem 2022. godine.

Čini se da je ovaj član urađen na osnovu istoimenog krivičnog djela iz Krivičnog zakonika Republike Srbije. Ipak, članovi nisu identični, te je posebno zanimljivo to da se u Srbiji traži da se činjenjem djela „osetno zadre u lični život tog lica”, dok se u Prijedlogu navodi da je ono što je učinjeno „imalo ili moglo da ima štetne posljednice po lični život tog lica”.

Šta predstavlja osjetno zadiranje u život određene osobe je faktičko pitanje, a ono se cijeni na osnovu objektivnih, društveno prihvaćenih mjerila, kao i na osnovu onih subjektivnih, tj. ličnih doživljaja oštećene strane. Ukoliko budu usvojene izmjene Krivičnog zakonika praksa će dati odgovor šta su to štetne posljedice po lični život lica i na šta se to konkretno odnosi. Posebna problematika u primjeni i tumačenju može da bude dio koji kaže da bi objavljivanje ili prikazivanje „moglo da ima štetne posljedice”, dakle, ne samo ako je došlo do nekih štetnih posljedica.

Iz formulacije u Prijedlogu teško je i zaključiti šta bi to mogao da bude „spis” koji je ličnog karaktera, te da li to mogu da budu i isprave koje se izdaju od strane javnih organa, kao što su npr. diplome. Takođe, nije najjasnije da li će, i u kojim situacijama, kao i za koje spise konkretno, npr. novinar istraživač moći da bira od koga će da zatraži saglasnost, i da li će to biti samo lice o čijem se spisu radi, ili organ koji izdaje spis ili lice u instituciji koje je sastavilo spis.

Cjelokupan član bi zbog preširokog prostora za tumačenje u praksi mogao da se primjenjuje na različite načine. Tako bi u hipotetičkom slučaju mogao postojati video zapis, kao i određeni „spis” – dokument, a njihovim pregledom bi se moglo vidjeti da postoji afera u vezi sa korupcijom određenog političara. Ukoliko je u pitanju npr. lični biznis političara koji je isprepleten sa njegovim ličnim životom i njegovim javnim postavljenjem, na tužiocima i sudijama bi bilo da procijene da li je u pitanju krivično djelo ukoliko su taj spis i video snimak objavili građanski novinari izvještavajući sugrađane u javnom interesu. Njihovo (ne)postupanje u ovakvom slučaju bi bilo naročito bitno u našem društvu u kome postoji popriličan politički pritisak na pravosudne institucije.

Takođe, identična situacija bi se mogla dogoditi i u vezi sa nezakonitostima u vezi sa obrazovanjem određenog političara, ukoliko se u jednom medijskom članku npr. objavi njegova diploma koja je falsifikovana, naravno bez njegovog pristanka, a time bi mogle da mu npr. nastanu „štetne posljedice po lični život”. Ovaj podatak bi naravno do tada bio vješto sakriven od građana i njegova objava bi bila apsolutna nužnost za informisanje javnosti, naročito u zemlji u kojoj se za falsifikovanje rijetko snosi odgovornost. Iako je ovdje jasno da se radi o javnom interesu, i da bi političar trebalo da dođe pod udar zakona, pitanje je na koji način bi sudije tumačile ovaj član i kako će se to odraziti na rad novinara i medija.

Regulisanje objavljivanja određenog sadržaja bez pristanka lica je svakako potrebno učiniti, i zakonska inicijativa u tom smjeru je dobra stvar, ali bi to trebalo da se uradi na konkretniji način, sa boljim definisanjem i sa uzimanjem u obzir problematike koja može da nastane u određenim situacijama, kao što je npr. ona vezana za javni interes, istraživačko novinarstvo i objavljivanje određenih sadržaja.

I dalje bez dovoljnog obrazloženja

Kada je u pitanju obrazloženje za donošenje zakona, odnosno razlozi za njegovo donošenje, oni su u Prijedlogu mnogo detaljnije objašnjeni nego u Nacrtu. Ipak, ni to objašnjenje nije ni izbliza pokazalo zašto je neophodna kriminalizacija klevete. Naime, cjelokupna priča se svodi na to da se građanskopravna zaštita koja je obezbijeđena Zakonom o zaštiti od klevete nije „pokazala kao dovoljan i efikasan mehanizam zaštite od klevete”.

Pri obrazlaganju zašto građanskopravna zaštita nije dobar mehanizam koriste se opšta mjesta poput navoda da je kleveta postala „sve učestalija”, da to pokazuju nastupi u medijskom prostoru i na društvenim mrežama ili da države Evropske unije i zemlje u okruženju propisuju krivična djela protiv časti i ugleda, ne ulazeći detaljnije u tu materiju. U ovakvim navodima ne spominje se nijedno relevantno istraživanje koje su institucije sprovele a koje to dokazuje. Dakle, nije urađena dubinska analiza dosadašnje primjene Zakona o zaštiti od klevete, niti je naznačeno i objašnjeno zbog čega je građanskopravna zaštita neefikasna, pa je neophodno prebacivanje u krivičnopravnu sferu. U prevodu: vjerujte Ministarstvu na riječ!

Čini se da je Prijedlog zakona pisao neko drugi za razliku od Nacrta, i da se učinio određeni napor da se razlozi za donošenje zakona malo bliže objasne. Međutim, jasno je i da ni sa novim obrazloženjem apsolutno nije opravdana potreba kriminalizacije klevete. U ograničavanju slobode izražavanja putem krivičnopravnih mehanizama neophodno je da se do detalja uzmu u obzir sve činjenice, što bi u ovom slučaju značilo sprovođenje različitih istraživanja koja bi osvijetlila različite aspekte ove teme i to na objektivnoj osnovi, utemeljenoj na činjenicama, pravnoj i etičkoj analizi.

Prije svega, trebalo bi se istražiti kakav uticaj kleveta ima na društvo, u smislu proučavanja koliko često se javljaju slučajevi klevete, kakve su njihove karakteristike i kako utiču na društvenu klimu i povjerenje među ljudima. Dalje bi trebalo da se vidi koliko je zaista neophodno ovo ograničavanje slobode izražavanja kroz krivično pravo. Sljedeće što bi trebalo obuhvatiti je kako i u kom obimu dosadašnje metode zaštite ugleda i časti, poput građanskih parnica, štite čast i ugled i koliko su efikasne. Pored toga, trebalo bi da se ispita da li bi se mogla izvršiti reforma postojećih pravnih mehanizma kako bi oni bili efikasniji. I naravno sve bi to trebalo staviti u korelaciju sa konkretnom situacijom u društvu, uzimajući u obzir mišljenja iz različitih grupa: ekspertskih, akademskih, nevladinih, međunarodnih itd.

Na javnim raspravama, predstavnici ministarstva ovu problematiku nisu uopšte obrazložili, osim navoda o broju postupaka koji se vode u građanskoj sferi, ali bez bilo kakvog konkretnog objašnjenja u smjeru toga kakve to veze ima sa kriminalizacijom klevete, a to nije urađeno ni na približno dovoljan način, kako u Nacrtu, tako ni u Prijedlogu zakona. Sve se svelo na opšta mjesta. Kao da se neko jedno jutro probudio i rekao „kriminalizujte klevetu jer smatram da tako treba”, pa se onda i pristupilo procesu kriminalizacije, bez potrebnih informacija, istraživanja i dokazanosti neophodnosti. Usput se kriminalizacija pokušala opravdati kako se znalo i umijelo.

Kao što sam već napominjao, ovakvo brzinsko pisanje zakona, bez velike analize i obrazloženja je jednostavno nedopustivo. Pogotovo kada se ograničavaju osnovna ljudska prava i slobode. Osim u društvima koja ne haje za njih i demokratiju.

U čemu je trik?

Jasno je da se kriminalizacija klevete nije opravdala kroz javne rasprave, različite medijske istupe i na kraju ni u obrazloženjima za donošenje zakona. Međutim, sa novim Prijedlogom zakona je postignut veoma značajan efekat: priča se o smanjenju kazni, a ne o suštini kriminalizacije. Tako je čak i predsjednik NSRS Nenad Stevandić izjavio da što se njega tiče, i nema kriminalizacije klevete, jer je veličina kazne minorna. Dakle, vlast je postigla efekat u kome se minimizuje problematičnost kriminalizacije klevete jer su kazne manje nego što je prvobitno bilo predviđeno.

Ipak, i pored mišljenja prvog čovjeka NSRS, kriminalizacija klevete se itekako dešava, i samo postojanje klevete kao krivičnog djela i mogućnost javnih vlasti da procesuiraju ljude zbog njihovog izražavanja je veliki problem.

Prije svega, nakon krivične osude za klevetu nosiće se određena stigma. Onaj ko je osuđen pred krivičnim sudom u društvu se posmatra kao kriminalac i stavlja se u rang sa ostalim počiniocima krivičnih djela, kao što su oni koji počine silovanje ili ubistvo. Da li je kleveta zaista toliko opasna po društvo pa je potrebno krivičnopravno procesuiranje za nju?

Krivične sankcije, u poređenju sa građanskim postupcima, imaju veći potencijal da generišu odvraćajući efekat na slobodu izražavanja. Pokretanje krivičnog postupka za klevetu sa sobom nosi i poseban problem primjene krivičnog prava čak i u slučajevima blažeg kažnjavanja. I Evropski sud za ljudska prava je raspravljao o ovom problemu. Tako je npr. u slučaju Dabrovski protiv Poljske konstatovano da, iako je kazna izrečena Olgierdu Dabrovskom bila relativno blaga (oko 330 evra), i iako je postupak protiv njega uslovno obustavljen, domaći sudovi su utvrdili da je Dabrovski počinio krivično djelo klevete. Kao posljedica toga, on je imao krivični dosije. U slučajevima kod nas to bi moglo, kroz posljedice osude, ograničiti pravo na zapošljavanje onih koji su krivično osuđeni za klevetu.

Štaviše, iako kazna u ovom slučaju nije spriječila Olgierda Dabrovskog da se izrazi, njegova osuda je predstavljala jednu vrstu cenzure koja bi ga obeshrabrila da u budućnosti ponovo iznese kritike te vrste. Takvo uvjerenje može da odvrati građane od doprinosa javnoj raspravi o pitanjima koja utiču na društvo. Po istom principu, takvo uvjerenje može ometati medije i u obavljanju njihovih zadataka pružanja informacija, nadzora i čuvanja javnog interesa. Svi znamo pod kolikim pritiskom od strane političara i različitih moćnika rade novinari i mediji u Bosni i Hercegovini, a tom pritisku se sada pridružuje i javna vlast.

Krivično gonjenje pojedinca ostavlja trag na gonjenog, pa makar ne došlo i do njegove osude. Kada, primjera radi, novinari budu objavljivali priče koje mogu da smetaju predstavnicima vlasti ili kada aktivisti budu htjeli da otkriju određene afere, lako bi mogli doći pod udar zakona, odnosno tužilaca. Kleveta koja se propisuje kroz krivične zakone posebno je podložna zloupotrebama kako bi se ućutkali protivnici i kritičari vlasti. Samo njihovo ispitivanje u vezi sa tim da li su počinili krivično djelo, od strane državnih organa, moglo bi dovesti do toga da će u budućnosti da dođe do autocenzure, kako bi se izbjegli stresovi, ispitivanja i ostale posljedice. Time se stavlja omča oko vrata slobodnom izražavanju građana. Omča koja kontinuirano steže onog ko želi da kaže određene stvari, ali se boji da će se omča tako još jače stegnuti ostavljajući ga bez vazduha.

Prema Prijedlogu zakona kazne su manje, a ukoliko se on usvoji tužioci će mnogo lakše da se odluče da protiv nekog pokrenu postupak, a sudije da osude to lice, jer će smatrati da ne postoji pretjeran teret za onog ko je osuđen, kako par hiljada maraka kazne nije sankcija koja je istovjetna sa onom koja iznosi desetine hiljada KM. Pisci zakona uopšte ne uzimaju u obzir da je samo postojanje krivične presude pretjeran teret u odnosu na građanske mehanizme koji postoje. Sa druge strane ne gleda se ni to da će sa kriminalizacijom klevete tužilaštva i sudovi da postanu još više opterećeni različitim slučajevima. Do sada se dugo čekalo na rješavanje određenih slučajeva, a sada će to čekanje da bude još duže. Uopšte nije jasna potreba davanja tužiocima više posla u situaciji kada je taj posao nepotreban, jer se on već obavlja između privatnih lica, pred građanskim sudovima.

Kada se ograničava sloboda izražavanja, njena ograničenja moraju biti „posljednja” linija odbrane od određenog postupanja i moraju biti usko tumačena na način da ograniče samo ono delanje za koje je apsolutno neophodno da se ograniči. Propisivanje takvih odredbi treba da bude najmanje restriktivno, proporcionalno, kao i da nameće terete koji nisu nesrazmjerni s obzirom na postizanje ciljeva koji se žele postići, a to su u ovom slučaju čuvanje časti i ugleda građana.

U slučaju RS ne vidi se proporcionalnost u propisivanju krivičnog djela klevete. Prevashodno, trenutno Zakon o zaštiti od klevete funkcioniše u praksi i klevetnici plaćaju naknadu štete onima koje su oklevetali. Dakle, nepotrebna je kriminalizacija, jer već imamo odbranu od određenog postupanja sa lakšim, građanskopravnim mehanizmom. Uz to klevetnici se obavezuju i da npr. objave presudu u sredstvima javnog informisanja, čime se zajedno sa naknadom štete, postiže svrha ograničenja slobode izražavanja, odnosno pravično mjerenje na tasu vage prava na slobodu izražavanja i prava na zaštitu ugleda i časti pojedinca. Zašto bi sada u ovu priču uopšte uključivali tužioce i javne organe, osim ako cilj nije da se zastraše pojedinci, naročito iz medijske sfere?

Ovo je posebno bitno kada se uzme u obzir da vlast nije uopšte ni razmatrala reformu Zakona o zaštiti od klevete. Ukoliko, kako oni tvrde, postoji problem sa klevetom u društvu, njihova dužnost je da pokušaju da taj problem riješe na najmanje restriktivan način. Onaj koji će najmanje da zadire u pravo na slobodu izražavanja, a da ujedno zaštiti pravo pojedinca na čast i ugled. U ovom slučaju to bi bile izmjene i dopune postojećeg građanskog instrumenta za zaštitu od klevete. Time što nisu ni uzeli u razmatranje njegovu reformu jasno su iskazali svoju istinsku namjeru: zastrašivanje neistomišljenika, a ne zaštita pojedinaca od klevete. Ovo stoga jer se odmah ide sa najtežim mehanizmom, krivičnopravnim, koji je veoma represivan i zastrašujući, a da se prije toga nije ni probao reformisati lakši mehanizam, ako je problem u njemu, kako već tvrde nosioci vlasti.

Sami slučajevi klevete se na mnogo brži, efikasniji i bolji način rješavaju u okviru građanskih sudova, jer je građanska parnica efikasniji i brži način zaštite nego krivični postupak. Već više od dvije decenije ovaj mehanizam zaštite se upotrebljava i funkcioniše u našem pravnom sistemu. Pojedinac nije ostavljen na cjedilu i može da traži da onaj ko ga je oklevetao odgovara tako što će mu isplatiti određenu odštetu. Sa kriminalizacijom klevete javne vlasti se nepotrebno uključuju u ovaj proces, a čak i oni koji su oklevetani će sada mnogo duže čekati da dobiju zadovoljenje pravde, kako krivični postupci znaju da se oduže unedogled.

Zanimljivo je da se sada novčane kazne kreću u obimu od 1.000 do 6.000 KM što je veoma blisko iznosima koji su dodjeljivani za naknadu štete u građanskim postupcima vezanim za klevetu. Kakva je logika plaćanja kazne u budžet u ovom slučaju, ne zna se. Dakle, onaj ko bude osuđen za klevetu plaćaće kaznu državi, ili će ići u zatvor ako kaznu ne bude platio, a pored toga nadokađivaće štetu onom kojeg je oklevetao. Dodatno nepotrebno komplikovanje cjelokupne situacije. Kod nas – klasika.

Otpor i vlastodršci

Otpor usmjeren prema ovom ograničavanju slobode izražavanja je javno i glasno pružen od strane mnogobrojnih medija, nevladinih organizacija, pravnika, aktivista ali i međunarodnih organizacija.

Ipak, na kraju zadnja riječ ostaje na NSRS, i treba pošteno reći, predsjedniku RS i njegovoj dobroj volji, koji ima veliku političku moć u BiH.

Prema izjavama i radnjama vladajućih struktura u RS, kriminalizacija klevete i uvrede je bila gotova stvar čim su odlučili da napišu Nacrt zakona. Kao što je i najavljeno sa njihove strane, javne rasprave su poslužile za razgovor o rasponu kazni, ali ne i za istinsku debatu o zakonu. Ogroman broj sugestija od strane različitih sudionika u ovom procesu, da kleveta ne treba da uđe u Krivični zakonik RS, jednostavno nije prihvaćen, jer namjera očigledno nije ni bila da se takvi prijedlozi uzmu u obzir.

Posebno je problematično to što su kazne odjednom toliko smanjene, pa se postavlja pitanje ko ih je u Nacrtu uopšte smislio i napisao. Ako se kazne mogu toliko smanjiti potezom pera, to znači da kleveta uopšte nije toliko opasna koliko vlasti tvrde. Da je zaista njena opasnost ogromna, pa valjda bi ostavili strogo novčano kažnjavanje!? Osim ako namjera nije bila da se građani zastraše sa tolikim kaznama, a onda da lako probave manje iznose kazni, sa konstatacijom: „Ma moglo je i gore”.

Ipak, mišljenja sam da kao što je smanjen iznos kazne sa više desetina hiljada KM na par hiljada maraka, tako lako se kleveta može i izbaciti iz Prijedloga zakona. Samo ako se želi i ako se slušaju glasovi branioca ljudskih prava, aktivista i medijskih radnika.

Ukoliko NSRS zaista usvoji Prijedlog zakona sa ovakvim tekstom, jasno je da su rasprave bile samo fasada demokratije, održane formalno, a da su tvorci zakonskih izmjena sve vrijeme u stvari htjeli da one ovako izgledaju, pa su iz tog razloga na početku stavili ogromne kazne. Sve ovo samo da bi mogli reći da su eto oni napravili određene ustupke i smanjili kazne. U stvarnosti, glavni problem je ostao. Kleveta kao krivično djelo u Krivičnom zakoniku. Lijepo smišljena igrarija vladajućih.

Demokratski, nema šta!

Media.ba: Dejan Lučka

Komentari

Budite prvi koji će komentarisati ovaj članak.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Idi na VRH