Pravi problem nije u novinarima i u medijima, nego u onoj tami iz koje Perić piše – u pravosuđu. Ako su novinari krivi što nisu osudili Dodikove uvrede upućene Tanji Topić, šta je onda sa krivicom Osnovnog suda u Banjoj Luci koji je odbio njen tužbeni zahtjev?

Nekoliko dana prije nego što će biti objavljen Nacrt zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika Republike Srpske, policija je novinaru EuroBlica Nikoli Morači oduzela mobilni telefon i dodijelila mu status osumnjičenog nakon što je odbio da otkrije izvor(e). Desilo se to, da još jednom podvučemo, nekoliko dana prije nego što će biti objavljen tekst Nacrta zakona kojim se, između ostalog, kriminalizuje kleveta.

KO (NI)JE SPODOBA?!

Nekoliko dana nakon što je pomenuti dokument objavljen, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik nazvao je glavnog i odgovornog urednika portala capital Sinišu Vukelića “spodobom”. Dodik se kasnije pravdao kako se ta riječ nije odnosila na Vukelića, nego na neke druge “spodobe”. Predsjednik Srpske, poznato je to, lako zaboravlja šta je rekao i na koga je mislio. Kao da je juče bilo kada je govorio kako se u Srebrenici desio genocid i da je to “nesporna pravna činjenica”.

Nekoliko dana nakon što je objelodanjen Nacrt zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika Republike Srpske, oštećeni su automobili Nikole Morače i glavnog i odgovornog urednika portala buka Aleksandra Trifunovića. Istog dana je predsjednik Srpske rekao kako postoje “indicije da su novinari to uradili sami”. Potom je, kao da mu to nije bilo dovoljno, dodao da su “Vukelić i družina za njega nebitni likovi”. Sve se to dešava u trenutku kad vlast čini sve da donese sporni zakon i kada novinari čine još i više da se taj zakon ne donese.

Sudija Suda BiH Branko Perić u tekstu “Kleveta i medijske slobode” piše kako “mediji i novinari ne treba da strahuju od ponovne kriminalizacije klevete i uvrede”. Ako su se napadi na Moraču, Vukelića i Trifunovića desili prije nego što je Nacrt zakona usvojen, šta će se desiti kada on u formi prijedloga dođe pred odane poslaničke ruke koje će glasati za njegovo usvajanje? Da li je Dodikovo sve češće i češće obračunavanje s novinarima zapravo naredba bahatog gazde bijesnim psima koji samo čekaju da se dodvore gospodaru?

Dobar dio teksta Perić posvećuje značaju dostojanstva i časti koji su, kako kaže, “eliksir civilizacije i njena fundamentalna vrijednost”. Nije baš najjasnije zašto su čast i dostojanstvo fundamentalne vrijednosti civilizacije, a ne, recimo, istina, ali novinarstvo je obećano istini, a ne dostojanstvu i časti. Ili novinari moraju da paze kad pišu o lopovima da ne bi slučajno povrijedili njihovu čast? Moramo li da štitimo ugled ministara koji su za nepuna dva mandata kupili vikendicu na crnogorskom primorju i to tamo gdje je kvadrat zemlje deset hiljada maraka?

ONI KOJI VLADAJU I MORAJU DA TLAČE

Perić novinarima zamjera što ne osuđuju govor mržnje. Da li su, pita on, novinari i mediji agenti prosvjećivanja društva ili saigrači u klevetanju i raspirivanju svakovrsne mržnje? Novinar izvještava, ne optužuje. Kada i kritikuje, on to radi u rubrikama koje su tome namijenjene, a ne u kratkoj vijesti ili tek nešto opširnijem izvještaju. Dodikove uvredljive i klevetničke govore novinari i mediji su osudili nebrojeno mnogo puta i to Perić mora da zna.

Pravi problem nije u novinarima i u medijima, nego u onoj tami iz koje Perić piše – u pravosuđu. Ako su novinari krivi što nisu osudili Dodikove uvrede upućene Tanji Topić, šta je onda sa krivicom Osnovnog suda u Banjoj Luci koji je odbio njen tužbeni zahtjev? Nisu valjda novinari krivi što nisu napisali da je Dodik “mizogina ništarija”, a nije krivo pravosuđe kojem ne smeta kada Dodik kaže kako je Tanja Topić “dokazani agent njemačkog BND-a”?

Ovo nije i nikada neće biti zakon koji će sankcionisati Dodika. On će i dalje vrijeđati novinare, nazivaće ih spodobama i isfrustriranim agentima, tjeraće ih sa konferencija za novinare, poručivaće im da su strani plaćenici, željeće im srčane i moždane udare, ali nijedan jedini tužilac neće formirati ozbiljan predmet na osnovu toga, niti će se naći dovoljno hrabar sudija da odreže predsjedniku 30.000 maraka zbog uvrede ili klevete. Kada bi pravosuđe bilo nezavisno i časno, onda bi i novinari bili mirniji i sigurniji.

Jer, oni koji vladaju i moraju da tlače da bi vladali, osuđeni su da rade razumno; a ako, poneseni svojom strašću ili naterani od protivnika, pređu granice razumnih postupaka, oni silaze na klizav put i označavaju time sami početak svoje propasti, piše Andrić. Sloboda, vele mnogobrojne poslovice, nema cijenu. Ropstvo ima i ona će ići do 120.000 maraka. Novinari će u međuvremenu tražiti sudiju koji će biti spreman da kaže Dodiku kako je ono što on smatra klevetom tek beznačajna ili malo grublja uvreda. Bolje je, na koncu, živjeti u društvu u kojem je svakome moguće reći sve, nego u društvu u kojem se nikome ne smije reći ništa.

Oslobođenje: Goran Dakić