U javnosti se proteklih par sedmica gorljivo priča o tome da će se u Krivični zakonik Republike Srpske vratiti krivično djelo klevete. 

U skladu sa tim najavama postavlja se više pitanja. Da li nam je potrebna kleveta u Krivičnom zakoniku? Postoji li svrha njenog vraćanja pod krivičnopravno okrilje? Kakvi su međunarodni standardi slobode izražavanja u ovom pogledu?

Pa da krenemo, i to prvo sa pregledom trenutnog položaja klevete u pravnom sistemu Republike Srpske.

Kakva je trenutna situacija?

Trenutno je kleveta regulisana Zakonom o zaštiti od klevete Republike Srpske iz 2001. godine, kojim su se uredila ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog.

U ovom zakonu je definisano da je svako poslovno sposobno lice odgovorno za klevetu ukoliko prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje. To lice je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje.

Međutim, kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, ovo lice je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Prema ovom zakonu za klevetu se ne odgovara:

1. ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito,
2. ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodonosilačkog (zakonodavnog), sudskog ili upravnog postupka i
3. ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kakva je situacija bila ranije kada je kleveta bila krivično djelo?

U Krivičnom zakoniku Republike Srpske iz 2000. godine kleveta je bila definisana kao krivično djelo u dijelu zakonika u kome su se definisala krivična djela protiv časti i ugleda i njome se štitila upravo čast i ugled građana.

Prema tadašnjem zakonu novčanom kaznom ili kaznom zatvora do šest mjeseci kažnjavao se onaj ko za drugog iznosi, dakle prvi put javno saopšti, ili pronosi, odnosno širi dalje, nešto neistinito što može škoditi njegovoj časti ili ugledu.

Teži oblik ovog krivičnog djela je postojao ukoliko je kleveta bila učinjena putem štampe, radija, televizije ili drugih sredstava javnog informisanja, ili na javnom skupu. Učinilac bi u tom slučaju bio kažnjen novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

Međutim, ako je ono što se neistinito iznosi ili prenosi bilo takvog značaja da je dovelo do teških posljedica za oštećenog, učinilac se mogao kazniti zatvorom do dvije godine.

Ove odredbe su brisane već naredne godine, kako je u primjenu trebalo da uđe gorepomenuti Zakon o zaštiti od klevete. Zakon o zaštiti od klevete i Zakon o izmjeni Krivičnog zakonika Republike Srpske, kojim su brisana djela protiv časti i ugleda, objavljeni su u istom broju Službenog glasnika Republike Srpske početkom avgusta 2001. godine.

Tako je Bosna i Hercegovina (BiH) postala prva država Zapadnog Balkana koja je dekriminalizovala klevetu (uz naravno, naknadne zakone o kleveti na nivou Federacije BiH i Brčko disktrikta BiH). Prve godine primjene novog zakona su bile haotične, kako su odštetni zahtjevi u tužbama za klevetu bili enormno visoki, od traženja više desetina hiljada KM pa do onih milionskih, ali su vremenom oni postali umjereniji kako je sudska praksa obeštećenja ograničila na proporcionalnije iznose (od jedne do šest hiljada KM, i rijetko do 20 000 KM).

Standardi ljudskih prava i situacija u Evropskoj uniji

Međunarodni standardi ljudskih prava stoje na fundamentu koji kaže da kleveta u okviru krivičnog zakona predstavlja ozbiljnu opasnost slobodi izražavanja, najviše zbog samih kazni koje mogu biti izrečene.

Instrumenti za zaštitu ljudskih prava, kao što su Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Evropska konvencija) propisuju da svako ima pravo na slobodu izražavanja.

Međutim, dva potonja akta dozvoljavaju i određena ograničenja ove slobode.

Prema Paktu ona se može podvrgnuti ograničenjima koja moraju biti izričito utvrđena zakonom i koja su neophodna za, između ostalog, poštovanje prava ili ugleda drugih lica.

Prema Evropskoj konvenciji, sloboda izražavanja se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu, između ostalog, i zaštite ugleda ili prava drugih. Dakle, propisivanje klevete kao krivičnog djela samo po sebi ne predstavlja kršenje člana kojim se štiti sloboda izražavanja u Evropskoj konvenciji.

U našem sistemu Ustav Bosne i Hercegovine propisuje da sva lica na teritoriji BiH treba da uživaju pravo na slobodu izražavanja, dok Ustav Republike Srpske jamči svima slobodu javnog izražavanja mišljenja.

Generalan pogled na akte dovodi do zaključka da postoji mogućnost ograničavanja prava na slobodu izražavanja zbog zaštite ugleda ili prava drugih kroz propisivanje kažnjavanja za klevetu u pravnom sistemu.

Međutim, pravo pitanje je: da li kleveta treba da bude regulisana u okviru građanskog ili u okviru krivičnog prava?

Bosna i Hercegovina, a sa njom i Republika Srpska kao njen dio, članica je Savjeta Evrope, Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju (OEBS; OSCE) i Organizacije Ujedinjenih nacija (UN).

Takođe, već spomenuta Evropska konvencija je veoma značajan instrument za zaštitu ljudskih prava u BiH, kako se prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u BiH, te imaju prioritet nad svim drugim zakonima. Zakoni bi, takođe, trebalo da budu usklađeni sa njom.

Svi nivoi vlasti dužni su da poštuju odredbe iz Evropske konvencije prije svih zakona u državi, kada su u pitanju ljudska prava, jer je Evropska konvencija postala dio unutrašnjeg pravnog sistema, što znači da je obavezujuća za sve domaće sudove i ostale državne organe.

U postupcima pred javnim organima građani se mogu direktno pozivati na Evropsku konvenciju i na sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava (Evropski sud). Čak i sam Zakon o zaštiti od klevete propisuje da pri utvrđivanju odgovornosti i dodjeljivanju naknade potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa sudskom praksom Evropskog suda.

Presude Evropskog suda su u stvari tumači teksta Evropske konvencije, pomoću kojih se ona razrađuje i objašnjava. Sve presude Evropskog suda u sebi sadrže precedentne standarde „koji imaju status obavezujućih pravnih normi”, ali one su takođe i put prema kome se Evropska konvencija posmatra kao živi instrument koji se mora tumačiti u svjetlu današnjih uslova i njih bi domaći sudovi trebalo da primjenjuju u okviru svoje prakse.

Parlamentarna skupština Savjeta Evrope, odnosno Savjet Evrope, u svojoj poznatoj Rezoluciji „Ka dekriminalizaciji klevete” navodi da je potrebno da države članice, bez odlaganja ukinu zatvorske kazne za klevetu, kao i da preciznije definišu koncept klevete u svojim propisima kako bi se izbjegla proizvoljna primjena zakona i osiguralo da građansko pravo pruža efikasnu zaštitu dostojanstva osoba pogođenih klevetom.

Stav Predstavnika OEBS-a za slobodu medija je da novinari ne bi trebalo da se suočavaju sa krivičnim progonom za svoj rad, iako se to dešava u mnogim državama, veoma često zbog pisanje kritičkih priča o javnim zvaničnicima ili institucijama. S tim u vezi Predstavnik se zalaže za potpunu dekriminalizaciju klevete i razmatranje takvih slučajeva u organima za rješavanje sporova ili građanskim sudovima.

Komitet za ljudska prava Ujedinjenih nacija je zauzeo stav da države treba da razmotre dekriminalizaciju klevete ali i da krivični zakon treba da se primjenjuje samo u najtežim slučajevima, a da zatvorska kazna nikada nije odgovarajuća u slučajevima klevete.

Specijalni izvestilac UN-a za slobodu mišljenja i izražavanja, Predstavnik OEBS-a za slobodu medija i Specijalni izvjestilac Organizacije američkih država za slobodu izražavanja su u zajedničkoj deklaraciji naglasili da kleveti nije mjesto u krivičnim zakonima i da to nije opravdano ograničenje slobode izražavanja, odnosno da klevetu treba eliminisati iz svih krivičnih zakona i po potrebi zamijeniti odgovarajućim građanskim zakonima o kleveti. Ova tijela su zajedno sa Specijalnim izvjestiocem za slobodu izražavanja i pristup informacijama Afričke komisije za ljudska prava i prava naroda naglasili i da je kleveta u okviru krivičnih zakona jedna od deset najvećih prijetnji slobodi izražavanja.

Evropski sud za ljudska prava kontinuirano se u svojoj praksi, kao npr. u slučajevima Mariapori protiv Finske, Mika protiv Grčke ili Ruokanen i drugi protiv Finske, poziva na dokumente Savjeta Evrope, i u skladu sa tim podstiče države članice čiji propisi predviđaju zatvorske kazne za klevetu da ih ukinu bez odlaganja.

Sa ovim pristupom je vezan i stav Evropskog suda da bi kazna zatvora za novinarsko nedjelo mogla biti u skladu sa novinarskom slobodom izražavanja samo u izuzetnim okolnostima kada su druga osnovna prava ozbiljno ugrožena, kao što je to u slučaju govora mržnje ili podsticanja na nasilje.

Stav Evropskog suda za ljudska prava je takođe da sloboda izražavanja ne treba previše da se ograničava. Ipak, dozvoljavaju se određena ograničenja na osnovu odredbi iz gorepomenute Evropske konvencije.

U ovakvoj postavci bilo koje ograničenje prava mora biti propisano zakonom, koji mora biti „kvalitetan”, dostupan i predvidljiv i u skladu sa vladavinom prava, mora služiti jednom od propisanih legitimnih ciljeva, kao što je zaštita ugleda ili prava drugih i mora biti neophodno za postizanje propisane svrhe u demokratskom društvu.

U tom smislu treba se pokazati neophodnost i proporcionalnost kažnjavanja zbog određenog izražavanja, posebno pokazujući direktnu i neposrednu vezu između izražavanja i određene prijetnje. Ograničavanje prava tako treba uvijek da dođe kao posljednja opcija, odnosno najmanje nametljiv instrument među onima koji bi mogli ostvariti svoju zaštitnu funkciju, i mora biti srazmjerno interesu koji se štiti, dakle uz poštovanje proporcionalnosti prema cilju koji se želi ostvariti.

Kada su u pitanju države Evropske unije (EU), i pored toga što u nekima od njih postoje dobri temelji za slobodu izražavanja, one ne ispunjavaju sve međunarodne standarde o slobodi izražavanja kada je riječ o ovom fenomenu.

Naime, značajan dio država članica EU i dalje ima regulisanu klevetu u okviru krivičnih zakona i ne pridržava se standarda i preporuka u oblasti ljudskih prava u vezi sa slobodom izražavanja.

U čemu je problem sa klevetom u okviru krivičnopravnog regulisanja?

1. Previše regulisanja – premalo slobode!

Generalno rečeno, nije dobro previše regulisati i ograničavati slobodu izražavanja, jer u slučaju npr. prevelikih kazni za određena izražavanja, veoma lako može da se desi da ta izražavanja zbog straha u potpunosti nestanu. Sloboda izražavanja treba da bude što je više slobodna, a njena ograničavanja treba da se dešavaju samo kao najnužnija i posljednja mjera.

Ukoliko bi se kleveta krivičnopravno regulisala, na udaru krivičnih sankcija bi se svakako prvenstveno našli novinari.

Kažnjavanje novinara, odnosno radnika u medijima kroz klevetu veoma je velika smetnja slobodi izražavanja i, kako lijepo kaže Ričard Karver i već spominjana Rezolucija Savjeta Evrope, povlači za sobom stanje da, uprkos činjenici da je njihov rad u službi javnog interesa, nad njihovim glavama visi Damoklov mač. Sljedstveno tome i čitavo društvo trpi posljedice kada se novinarima zapuše usta ovakvim pritiskom, jer građani ne mogu da (lako/lakše) dolaze do bitnih informacija koje su pružali novinari.

Pored toga, kada novinari budu objavljivali priče koje nisu u skladu sa onim što rade i šta žele predstavnici vlasti, lako bi mogli doći pod udar zakona, odnosno tužilaca. Samo njihovo ispitivanje u vezi sa tim da li su počinili krivično djelo, od strane državnih organa, moglo bi dovesti do toga da će u budućnosti da dođe do autocenzure, kako bi se izbjegli stresovi, ispitivanja, isljeđivanja i ostale posljedice.

Krivično gonjenje pojedinca ostavlja trag na gonjenog, pa makar ne došlo i do njegove osude. Time se stavlja omča oko vrata slobodnom izražavanju novinara, ali i ostatka građana. Omča koja kontinuirano steže onog ko želi da kaže određene stvari, ali se boji da će se omča tako još jače stegnuti.

2. Pravosuđe pod uticajem politike

Veliki problem u cjelokupnoj priči oko klevete u okviru Krivičnog zakonika predstavlja i stepen zavisnosti tužilaštva i sudova od politike/političara i širina korupcije koja postoji u njima. Naime, pravosuđe u cijeloj BiH svakodnevno se nosi sa mnoštvom problema koji, u očima javnosti, stvaraju sliku o lošem, neefikasnom i korumpiranom sistemu koji je povezan sa ostatkom rđavog državnog mehanizma.

Problemima svakako ne doprinose kontroverzne odluke sudova u određenim slučajevima, pa sudske odluke često znaju biti izvor pravne i životne nesigurnosti koju osjećaju građani.

U prilog tome govori i istraživanje koje sam sproveo 2019. godine. U njemu je na pitanje „Da li smatrate da je BiH bolja ili gora od država koje su nastale raspadom bivše Jugoslavije kada je u pitanju vladavina prava?” odgovor dalo više stotina ispitanika iz BiH i onih koji su se odselili iz BiH. Da je BiH gora od susjednih zemalja smatralo je 64,44% ispitanika u BiH, a isti stav je imalo i 77,21% onih koji su se odselili iz BiH.

Povezano sa ovim pitanjem je bilo pitanje „Da li smatrate da imate (ste imali) ista prava i mogućnosti, kao i ostali građani, ili smatrate da u BiH postoje privilegovani pojedinci/dijelovi društva?” U odgovoru na njega 87,93% ispitanika je smatralo da nema ista prava i mogućnosti, kao i ostali građani, jer u BiH postoje privilegovani pojedinci/dijelovi društva, dok je čak 91,02% ispitanika koji su se odselili iz BiH smatralo da nije imalo ista prava i mogućnosti.

Devalviranje osjećaja da se u BiH može dobiti pravedna presuda u bilo kom postupku dovela je do toga da sve manje ljudi smatra da je sudska vlast nezavisna. Prema praćenju OSCE-a u BiH konačni indeksni rezultat za odgovor pravosuđa na korupciju u BiH u npr. 2019. godini bio je izuzetno loš i iznosio je 18,27 od mogućih 40 bodova, i to u četiri dimenzije odgovora pravosuđa na korupciju: produktivnost (3,72), kapacitet (3,50), efikasnost (3,59) i pravičnost (7,46).

Zbog kontroverznih presuda, lošeg tužilačkog rada i čestih afera u pravosuđu, građani nemaju povjerenje u pravosudne organe, jer smatraju da su oni pod uticajem druge grane vlasti, stranaka, biznismena ili nekoga četvrtog. Devalviranje osjećaja da se u BiH može dobiti pravedna presuda u bilo kom postupku (građanskom, krivičnom ili upravnom) dovela je do toga da sve manje ljudi smatra da je sudska vlast nezavisna. Nažalost, to nije samo osjećaj građana u BiH, nego i rezultat mnogih istraživanja i analiza (poput onih od Transparency Internationala, OSCE-a, USAID-a i dr.) ali i fakt koji je teško pobiti.

Možemo samo da zamislimo do kakvih bismo situacija dolazili kada bi neko ko se nalazi u sistemu vlasti tražio od tužioca da procesuira određenog novinara ili drugog građanina za klevetu, zbog pisanja koje je bilo usmjereno na kritiku vlasti, njegovog postupanja i otkrivanje malverzacija. Ne sumnjam, iako standardi ljudskih prava nalažu drugačije, da bi se našao prostor da se novinar/građanin osudi za klevetu i za primjer strpa iza rešetaka.

Propisivanjem klevete u Krivičnom zakoniku dali bismo oružje javnim vlastima pomoću kojeg bi mogli eliminisati dio slobodnog izražavanja iz javnog prostora. Time bi se ograničavanje slobode izražavanja koristilo mimo svrhe zbog koje se može ograničiti sloboda izražavanja i služilo bi državi, grupama i pojedincima kao alat koji je usmjeren na poništavanje slobode izražavanja ili njeno ograničavanje u većoj mjeri od one koja je potrebna.

3. Krivične sankcije previše ograničavaju slobodu izražavanja

Različita evropska i međunarodna tijela koja se bave ljudskim pravima kritikovala su i kritikuju izricanje krivičnih sankcija u slučajevima klevete. Ova kritika je djelimično ukorijenjena u strahovima da krivične sankcije, u poređenju sa građanskim postupcima imaju veći potencijal da generišu određeni odvraćajući efekat (čak i efekat zastrašivanja) na slobodu izražavanja.

Pored toga, kleveta koja se propisuje kroz krivične zakone, posebno je podložna zloupotrebama kako bi se ućutkali protivnici i kritičari vlasti. Mnoge studije relevantnih međunarodnih institucija, kao što su OSCE i Savjet Evrope, kao i praćenje grupa za slobodu medija ukazuju da se i dalje vode krivični slučajevi protiv novinara kao osveta za neželjene istrage ili komentare.

Ne samo kod nas u Republici Srpskoj/Bosni i Hercegovini, nego i u evropskim i svjetskim okvirima političari i javni zvaničnici su akteri koji najčešće ciljaju i nastoje da ućutkaju svoje kritičare zakonima koji propisuju stroge kazne za klevetu. To je jednostavno usud borbe za bolje društvo kroz slobodno istraživanje i izražavanje sa jedne strane, i nagona za stišavanje kritičkih glasova i ojačavanje sopstvene pozicije sa druge.

Dakle, uvođenje ovakvih zakonskih odredbi kroz Krivični zakonik može da bude vrlo lako usmjereno protiv aktivista i medija koji kritikuju vlast, i da to bude neka nova vrsta Miloševićevog, odnosno „radikalskog” Zakona o informisanju sa kojim se krajem prošlog vijeka praktično gušila slobodna misao i novine u Srbiji, kao što su Dnevni telegraf, Naša Borba i Evropljanin te da posluži sadašnjim vlastima da se brutalno obračunaju sa medijima i novinarima, „drakonski ih kažnjavajući”.

Veoma lako može da se desi da pod cokule novog zakonskog režima u Srpskoj, ako bi se kleveta kriminalizovala, dođu mnogi novinari i istraživački portali, jer se nekome u vlasti ne sviđa kako pišu i izvještavaju ili jednostavno jer želi da uguši bilo kakav glas koji je suprotan njegovom i da tako kroji društvo u kome, suprotno Lipmanovim riječima, svi misle isto, a u stvari niko i ne misli.

Pored toga, kako navodi profesor ustavnog prava Milan Blagojević, nije manje važna ni činjenica da bi građani, ukoliko bi se kleveta uvela u Krivični zakonik, mogli dobiti novčanu ili zatvorsku kaznu, ali bi morali nadoknaditi i nematerijalnu štetu zbog povrede časti, te tu dolazimo i do pitanja dvostruke odgovornosti za jedno izražavanje i pitanja da li je zaista potrebno klevetu regulisati na ovaj način.

Često se kao argument za krivično procesuiranje klevete navodi i da krivične osude nekada nisu uopšte toliko teške, i da kazne ne moraju da budu samo zatvorske, već i novčane, čak i u blažem obliku od nekih građanskih odštetnih zahtjeva.

Međutim, pokretanje krivičnog postupka zbog krivičnog djela klevete sa sobom nosi i poseban problem primjene krivičnog prava u ovakvim slučajevima čak i u slučajevima blažeg kažnjavanja. I Evropski sud se izjasnio o ovom problemu.

Tako je npr. u slučaju Dabrovski protiv Poljske Evropski sud konstatovao da, iako je kazna izrečena Olgierdu Dabrovskom bila relativno blaga (oko 330 evra), i iako je postupak protiv njega uslovno obustavljen, domaći sudovi su ipak utvrdili da je g. Dabrovski počinio krivično djelo klevete. Kao posljedica toga, on je imao krivični dosije.

U slučajevima kod nas to bi moglo, kroz posljedice osude, ograničiti pravo na zapošljavanje onih koji su krivično osuđeni za klevetu. Pored toga, sama činjenica da je neko osuđen za kivično djelo i da se njegovo ime nalazi u kaznenoj evidenciji djeluje stigmatizujuće na tu osobu.

Štaviše, iako kazna u ovom slučaju nije spriječila Olgierda Dabrovskog da se izrazi, njegova osuda je predstavljala jednu vrstu cenzure koja bi ga obeshrabrila da u budućnosti ponovo iznese kritike te vrste. Takvo uvjerenje može da vjerovatno odvrati novinare od doprinosa javnoj raspravi o pitanjima koja utiču na život zajednice. Po istom principu, takvo uvjerenje može ometati medije i u obavljanju njihovih zadataka pružanja informacija, nadzora i čuvanja javnog interesa.

Krivičnopravno kažnjavanje za klevetu može ozbiljno ugroziti ulogu medija kao „pasa čuvara” javnog interesa i ugušiti javnu debatu. Novinari bi trebalo da budu u mogućnosti da rade svoj posao bez straha, a ne da se umjesto toga brinu o krivičnom progonu i sankcijama.

4. Krivične sankcije su „posljednje” sredstvo

Kada se ograničava sloboda izražavanja, njena ograničenja moraju biti „posljednja” linija odbrane od određenog postupanja i moraju biti usko tumačena na način da ograniče samo ono delanje za koje je apsolutno neophodno da se ograniči.

Dakle, ograničavanje slobode izražavanja, kroz u ovom slučaju krivični zakon, mora da dođe kao ultima ratio (posljednje sredstvo), i to onda kada nema blažih rješenja. Međutim, blaža rješenja postoje, i to u okviru građanskog prava. Zbog čega onda postoji potreba da se propisuju teža rješenja koja mogu da prekomjerno ograniče slobodu izražavanja?

Takođe, ograničenje bi trebalo da bude „razumno”. „Razumnost” u ograničavanju prava podrazumijeva da ograničenje koje se nameće nije proizvoljno ili prekomjerne prirode izvan onoga što se zahtjeva u interesu javnosti.

Izražavanje može biti ograničeno samo u najneophodnijem obliku i takvo ograničavanje ne smije da bude proizvoljno ili pretjerano. Ukoliko bi ograničenje bilo preširoko, to ujedno ima i efekat odvraćanja pa i zastrašivanja građana da slobodno izražavaju svoje misli.

Vraćanje klevete u okvir krivičnopravnog regulisanja ne bi bio razuman čin. Kako je kleveta već definisana u okviru građanskog prava, postavlja se opravdano pitanje zbog čega bi je trebalo definisati i u krivičnom pravu?

Kao što kaže advokatica iz Delhija Aparna Višvantan: da li je zaista neophodno stavljati ljude koji izražavaju svoje mišljenje i eventualno narušavaju reputaciju određene osobe u zatvor sa tvrdokornim kriminalcima, kao što su npr. silovatelji ili ubice? U stvarnosti, novčana nadoknada i objavljivanje presude koje se mogu dobiti u građanskoj parnici trebalo bi da budu dovoljna sredstva za odvraćanje od činjenja klevete.

Ukoliko nadoknada štete zbog povrede ugleda u građanskom pravu i javna objava presude nisu dovoljne, šta nas onda sprečava da i mnoge druge stvari iz domena građanskog ili prekršajnog prava stavimo u krivični zakon i tako neopravdano proširimo kažnjavanje kroz Krivični zakonik prateći logiku prvog a ne posljednjeg sredstva?

5. Neophodnost u našem „demokratskom društvu”

Veliko pitanje je i da li je ograničenje slobode izražavanja putem krivičnopravnog definisanja klevete u Republici Srpskoj neophodno u društvu koje želi da se nazove „demokratskim”.

Naime, svako ograničavanje slobode izražavanja treba da na tasovima vage pravilno uspostavi ravnotežu između suprotstavljenih pojedinačnih i opštih interesa. U tom smislu zaštita slobode izražavanja podrazumijeva i pravljenje razlike između izražavanja koje je šokantno ali ne i neopravdano pogrdno ili uvredljivo i izražavanja koje je usmjereno na kršenje prava i sloboda drugih.

Tako npr. ukoliko neko poziva na nasilje i mržnju putem svog govora, on treba biti krivično sankcionisan, jer njegovo izražavanje može proizvesti ogromne negativne posljedice. U Republici Srpskoj on se može procesuirati kroz lijepo propisano krivično djelo javnog izazivanja i podsticanja nasilja i mržnje.

Dobar primjer u ovom smjeru, za shvatanje pogubnosti zla podsticanja na nasilje i zločine je slučaj naciste Julijusa Štrajhera, koji je bio osnivač i urednik antisemitskog nacionalsocijalističkog nedjeljnika Jurišnik. U ovom nedjeljniku jevrejski narod je prikazivan kao parazitski, neprijateljski, zavjerenički, seksualno devijantan i zao, pa čak i kao „širilac bolesti”. Takvom propagandom punom mržnje Štrajher je podsticao Nijemce na aktivni progon, ubistva i istrebljenje Jevreja, što je dovodilo do ogromnih stradanja jevrejskog naroda.

Međutim, ukoliko novinar objavi određeni tekst u kome nema poziva na mržnju ili nasilje, i u okviru kojeg se otkrivaju određene nelegalne radnje nekog od kontroverznih biznismena, ne postoji svrha krivičnog kažnjavanja takvog izražavanja.

Ukoliko je tekst istinit, otkrivena je afera i tu će biti posla za tužilaštvo, ali povodom radnji biznismena. Ukoliko se u tekstu navode lažne tvrdnje, biznismen ima pravo da kroz građanski postupak dobije zadovoljenje pravde. Novinar će mu u slučaju pobjede u parnici morati npr. nadoknaditi štetu i javno objaviti presudu, odnosno to da ga je klevetao. U demokratskom društvu to je sasvim prihvatljiva sankcija za ovakvo izražavanje.

6. (Ne)proporcionalnost

Restriktivne mjere koje se nameću zakonima moraju biti u skladu sa principom proporcionalnosti i trebalo bi da budu odgovarajuće za postizanje svoje zaštitne funkcije, kao i srazmjerne interesu koji se štiti.

To znači da se ograničenja slobode izražavanja ne mogu postavljati odokativno i bez primjene određenih metoda, mjerenja proporcionalnosti i poštovanja, kako međunarodnopravne regulative tako i ustavnopravnog sistema BiH, ali i uz uzimanje u obzir i mišljenja međunarodnih organa koji se bave zaštitom ljudskih prava, od tijela UN-a do Evropskog suda za ljudska prava.

U predmetu Kanelopoulou protiv Grčke, u slučaju u kome se radilo o navodnoj kleveti koju je pacijent čija se operacija iskomplikovala uputio ljekaru, Evropski sud je naglasio da bi pravni lijekovi građanskog prava bili sasvim dovoljni da zaštite ugled ljekara, da je zaista bilo utvrđeno da je oklevetan.

Evropski sud stoji i na stanovištu da „dominantan položaj koji oni koji su na vlasti zauzimaju čini neophodnim da isti pokažu suzdržanost po pitanju pribjegavanja krivičnom postupku, posebno kada su dostupna druga sredstva za odgovaranje na navodne kritike protivnika”.

Imajući ovo u vidu, ne vidi se potreba za vraćanjem klevete u okrilje krivičnog prava, kako već postoje proporcionalnije i bolje mjere u okviru građanskog postupka. Naravno, ovo važi samo u slučaju da vlasti nemaju namjeru da ograničavaju slobodno izražavanje i ućutkuju svoje protivnike. Zašto vraćati nešto u okrilje krivičnog postupka, ukoliko to ne namjeravaš i da koristiš u budućnosti?

Kada se propisuje određena odredba, zajedno sa aranžmanima predviđenim za njenu primjenu, mora se biti siguran da je propisivanje takve odredbe najmanje restriktivno, kao i da nameće terete koji nisu nesrazmjerni s obzirom na postizanje ciljeva koji se žele postići, a to su u ovom slučaju čuvanje časti i ugleda građana. Načela koja vladaju u demokratskom društvu traže i da se miješanje u slobodu izražavanja vrši u slučaju „hitne društvene potrebe” koja iziskuje to konkretno ograničenje.

U slučaju Republike Srpske ne vidi se proporcionalnost u propisivanju krivičnog djela klevete. Prevashodno, sasvim dovoljna „kazna” za klevetnika je trenutno plaćanje nadoknade štete onom kojeg je klevetao i npr. objava presude u sredstvima javnog informisanja, čime se i postiže svrha ograničenja slobode izražavanja, odnosno pravično mjerenje na tasu vage prava na slobodu izražavanja i prava na zaštitu ugleda i časti pojedinca.

Ukoliko bi, povrh toga, onaj koji je koristio izražavanje morao i da ide u zatvor zbog toga što je pričao, to nikako ne bi zadovoljavalo proporcionalnost u kažnjavanju i zahtjev da je krivičnopravno kažnjavanje uvijek „zadnja mjera”.

Takođe, krivičnopravno kažnjavanje bi imalo već spominjani odvraćajući efekat na one koji žele slobodno da se izraze. Odvraćajući efekat u ovom smislu može nastati ne samo zbog moguće sankcije, već i zbog samog straha od sankcija, čak i kada bi se na kraju došlo do oslobađajuće presude.

To je posebno značajno kod ostvarivanja slobode izražavanja novinara i o tome se očitovao i Evropski sud za ljudska prava u predmetu Mahmudov i Agazade protiv Azerbejdžana. Evropski sud je u ovom predmetu zaključio da istraživački novinari mogu da budu sputani, odnosno onemogućeni da izvještavanju o pitanjima od javnog interesa ako postoji rizik da budu osuđeni na zatvorsku kaznu za klevetu.

Jasno je i da kažnjavanje za klevetu u okviru Krivičnog zakonika nije najmanje restriktivno rješenje, naročito ako se uzme u obzir da bi se zbog klevete mogla dobiti zatvorska kazna. Trenutno se oni koji kleveću, ukoliko izgube parnicu na sudu, obavezuju da plate novčanu nadoknadu drugoj strani, a u slučaju krivičnopravnog regulisanja i kažnjavanja za klevetu u obzir bi dolazile i novčana i kazna zatvora, iz čega proizlazi da krivično kažnjavanje nije najmanje restriktivna mjera.

Zakoni ne bi trebalo da nameću terete koji su nesrazmjerni učinjenom prestupu. Krivično sankcionisanje bi upravo bilo teret koji je nesrazmjeran učinjenom prestupu.

Time bismo mogli doći u situaciji da bi onaj ko koristi svoju slobodu izražavanja a tužilac ga zbog toga goni za klevetu (zavisno od propisanih sankcija u Krivičnom zakoniku za koje još ne znamo kako su zamišljene), mogao biti društveno opasniji ili jednako opasan kao onaj ko direktno širi mržnju i poziva na nasilje; ili onaj ko drugoga tjelesno povrijedi ili mu naruši zdravlje; ili onaj ko zlostavlja drugog ili prema njemu postupa na način kojim se vrijeđa ljudsko dostojanstvo; ili onaj ko se ne pridržava saobraćajnih propisa i time tako ugrozi javni saobraćaj da dovede u opasnost život ljudi, pa usljed toga kod drugoga nastupi teška tjelesna povreda; i dobije npr. šest mjeseci zatvora.

To predstavlja potpunu devalvaciju principa pravde i ujedno označava apsolutnu nesrazmjernost kažnjavanja u pogledu ozbiljnosti učinjenog djela.

Evropski sud je u slučaju Dalban protiv Rumunije zaključio da je u odnosu na legitimni cilj kojem se teži, osuđivanje Ionela Dalbana za krivično djelo i kažnjavanje na zatvorsku kaznu predstavljalo nesrazmjerno miješanje u ostvarivanje njegove slobode izražavanja kao novinara. Naime, gospodin Dalban je napisao članak u kome je razotkrio niz prevara koje je navodno počinio izvršni direktor državnog poljoprivrednog preduzeća, zbog čega je bio osuđen na zatvorsku kaznu.

Koliko bi samo novinara bilo u strahu od osude, na makar minimalne zatvorske kazne, ukoliko bi kleveta bila krivično djelo kod nas? Koliko bi direktora državnih preduzeća, članova porodica biznismena i političara, značajnih ljudi u partijama htjelo da se slobodomisleći pojedinci osude, pa makar i simbolično, u okviru krivičnog postupka?

Kada je u pitanju „hitna društvena potreba” nju takođe ne možemo da vidimo u ovom slučaju. Građanski postupci vezani za klevetu uveliko traju već dvije decenije i počela se graditi određena praksa u tom smjeru.

U tom smislu nije jasno zbog čega postoji hitna društvena potreba vraćanja klevete u okrilje krivičnih sankcija, kada građanski postupci već funkcionišu i daju određene rezultate. Međutim, ovdje se izgleda krije drugi rezon: ograničavanje kritike usmjerene prema predstavnicima različitih grana vlasti i ućutkivanje izražavanja koje nije saglasno sa kanonima političkog/partijskog puta.

7. Nejednakost primjene i teškoća regulisanja

Kako kleveta nije krivično djelo u Federaciji BiH niti u Brčko distriktu BiH, došlo bi se do situacije u kojoj bi postojala nejednaka prava i obaveza u okviru jedne države.

Tako bi se u Republici Srpskoj moglo krivično odgovarati za određeno izražavanje, dok u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine to ne bi bio slučaj. Time se građani u Republici Srpskoj stavljaju u neravnopravan položaj i njima se sužava njihova sloboda izražavanja u odnosu na građane u Federaciji BiH i Brčko distriktu.

Klevetu je veoma teško jasno i precizno regulisati u okviru Krivičnog zakonika, na način koji ne ostavlja previše prostora za dodatna tumačenja i „razvlačenja” ovog pojma.

Sa druge strane, u okviru građanskopravnih postupaka već je razvijena određena praksa u tom pogledu, a pored toga, u Zakonu o zaštiti od klevete su osnovne stvari u vezi sa klevetom jasno definisane, iako ne idealno, ali svakako u mnogo većem obimu nego što bi se to mogli uraditi u okviru Krivičnog zakonika.

8. Lošiji položaj oštećenog i preopterećenost tužilaštava i sudova
Nisu samo oni koji bi bili gonjeni za klevetu u težem položaju kada postoji mogućnost krivičnopravnih sankcija kao što je kazna zatvora. U lošijem položaju su i oštećeni, odnosno oni koji su oklevetani. Naravno, oni koji nemaju mogućnost uticaja na pravosuđe.

Kako kaže advokatica Jovana Kisin Zagajac iz Banje Luke, bolju pravnu zaštitu pruža trenutni mehanizam zaštite prava, jer je građanska parnica efikasniji i brži način zaštite nego krivični postupak. Kriminalizacija klevete bi značila da bi se kleveta procesuirala prema Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske prema kome oštećeno lice ima malo prava u toku istrage, dok istraga i postupci znaju da veoma dugo traju i da se ne završavaju na najpravičniji mogući način.

Dakle, i u okviru eventualnog procesuiranja za klevetu bi bila identična situacija. Pored toga, postoji dugogodišnje nezadovoljstvo stručne i opšte javnosti radom tužilaštva, a ovim bi se ionako preopterećen sistem tužilaštva još više opteretio, a oštećeni stavili u teži položaj nego što ga trenutno imaju u okviru građanskog postupka.

Kao što rekoh, tužilaštva i sudovi su trenutno preopterećeni velikim brojem predmeta. Krivične prijave koje građani podnose se često i ne pregledaju i ostaju samo u ladicama pojedinih tužilaštava. Uvođenjem klevete u krivičnopravno regulisanje broj predmeta bi se još više povećao. Kolike bi razmjere uticaja bile na (ne)efikasnost i (ne)efektivnost procesuiranja predmeta otvoreno je pitanje, ali je jasno da bi došlo do dodatnog opterećenja tužilaštva i sudova, i to za djelo, koje se već koliko-toliko efikasno rješava u okviru građanskopravnih mehanizama.

Stvarno je teško vidjeti logiku u ovakvom postupanju, kako bi kapacitete za gonjenje učinilaca krivičnih djela trebalo usmjeriti na procesuiranje težih krivičnih djela, a ne dodatno razvodnjavati ionako skučene resurse u okviru pravosuđa.

Da li je potrebno bolje štićenje ugleda i časti pojedinaca – ili šta činiti?

Na pitanje „da li je potrebno bolje štićenje ugleda i časti pojedinaca?” mislim da bi odgovor trebalo da bude pozitivan. Trenutno se u javnom prostoru iznose mnoge neistine i laži o mnogim pojedincima i njihovom životu i to jeste stvaran problem koji postoji u društvu.

Ipak, da li je to potrebno uraditi kroz krivičnopravno regulisanje klevete? Mislim da nije, iz već gorenavedenih razloga.

Za poboljšavanje situacije u pogledu napada na ugled i čast građana trebalo bi da se pristupi boljem regulisanju zaštite u okviru građanskopravnih mehanizama, koji bi napravili pravilnu ravnotežu između slobode izražavanja i zaštite ugleda i časti pojedinca.

Trebalo bi se pristupiti mnogim pravnim ali i ne sušto pravnim mehanizmima, od upoznavanja građana sa medijskom pismenosti do uređenja medija i medijskog prostora u smislu zaštite novinara i slobode izražavanja, ali i (ne u okviru krivičnog prava!) proporcionalnog sankcionisanja onih koji kleveću.

Potrebno je okrenuti resurse ka jačanju i podržavanju nezavisnog i prevashodno odgovornog novinarstva, i kako kaže istraživačica Anida Sokol, promovisanju proaktivnog i pravovremenog objavljivanja informacije od strane nosilaca vlasti uz uvođenje progresivnih medijskih politika, idući sve do podrške nezavisnim medijima bez političkog pritiska i finansiranja na osnovu legitimnih kriterijuma i ekspertskih komisija.

Uz to bi trebalo i pristupiti reformama zakona kojima se reguliše kleveta, idući ka još jasnijoj zaštiti oklevetanih, ali i sa druge strane konkretizovanjem naknada za klevetu tako da se uspostave srazmjerna i razumna ograničenja maksimalnih iznosa naknade štete u smjeru toga da se opstanak medija ne dovodi u pitanje, kao i da se uvedu odgovarajuće garancije protiv dosuđivanja naknada koje su nesrazmjerne stvarnoj povredi, ali i da se zakonski konkretno postave viši standardi prihvatljivosti i tolerancije u slučajevima navodne klevete protiv javnih ličnosti u odnosu na osobe koje se ne nalaze direktno pod svjetlima javnosti (uz ostanak odredbe pozivanja na sudsku praksu Evropskog suda).

Ne manje značajno je i usvajanje zakona o transparentnosti vlasništva u medijima, adekvatno procesuiranje prijetnji i napada na novinare, potpuno usklađivanje primjene Zakona o zaštiti od klevete sa praksom Evropskog suda i ujednačavanje u potpunosti prakse sudova u istim ili sličnim predmetima itd.

Zaključak

Definisanje klevete kao krivičnog djela nije rješenje za zaštitu ugleda i časti građana kojima su ugled i čast povrijeđeni. Ono je u situaciji koja postoji kod nas, samo jedan od mogućih alata za utišavanje slobodnog izražavanja.

Međutim, kontinuiran rad institucija, različitih medija i naročito javnih medijskih servisa (koji su ne mali broj puta klevetali građane) na edukaciji građana u pozitivnom smjeru, još bolja samoregulacija medija i poštovanje iste, ujednačavanje standarda izvještavanja, pronalazak rješenja za medije „bez impresuma”, saradnja bez ozlojeđenosti i normalizacija odnosa između političkih partija, institucija i građana i mnoge druge mjere i napori, mogu mnogo više da urade na smanjivanju klevetničkih sadržaja, od posezanja za posljednjim sredstvom, kao što je krivičnopravno regulisanje i sankcionisanje.

Kako lijepo konstatuje Mehmed Halilović, najbitnija stvar u okviru primjene zakona kojima je regulisana kleveta je ta da je „proces dekriminalizacije klevete zaživio, da doprinosi demokratizaciji društva i da podstiče slobodu izražavanja svih, ne samo novinara, te da uspostavlja pravila kojih se svi društveni akteri trebaju pridržavati”. Iako postoje i negativni aspekti u npr. sudskoj praksi i nedostaci u medijskoj, to nije obeshrabrujući podatak, jer njihovo identifikovanje predstavlja polaznu osnovu za poboljšanja „na obje strane, kako u pravosuđu, tako i u novinarstvu”.

Vraćanje klevete u okrilje Krivičnog zakonika bi mnogo uticalo na ovaj proces i samu praksu bi okrenulo naglavačke, a to se nikako ne bi dobro odrazilo na slobodu izražavanja, medijske slobode ali i slobodu kao pojam u cijeloj Republici Srpskoj.

Advokat koji se bavi pravom ljudskih prava Mark Stivens je veoma lijepo rekao da je kriminalizacija klevete pokušaj da se iskorijeni neslaganje, a sloboda izražavanja treba da omogući neslaganje. Ne mogu a da se, za kraj, ne složim sa njim.

Republika Srpska treba da bude otvoreno, pluralističko i demokratsko društvo u kome je svakome zaštićena sloboda izražavanja. Ali i društvo koje štiti prava, ugled i čast pojedinaca kroz proporcionalne mjere zaštite i mehanizme koji ne ograničavaju više nego što je potrebno osnovno ljudsko pravo na slobodu izražavanja. Kleveta u okviru Krivičnog zakonika ne daje doprinos u tom smjeru, nego cjelokupnu zajednicu vuče dalje od ovog ideala društva.

Dejan Lučka